…iz Branimirove perspektive.
Bilo je to ne tako davne 2014. godine kad sam nakon prvog Erasmus+ iskustva dobio priliku otići preko DKG (zbog gdpr-a ne pišem puno ime osobe) u Finsku na mobilnost za osobe koje rade s mladima, popularno zvano trening. Sa svojih 25 godina nisam bio ni svjestan što će mi sve taj projekt donijeti, ali sam hrabro odlučio da ću krenuti na ovu avanturu. Sestra i ja smo oboje dobili priliku ići na sjever preko iste grupe po imenu RAPLECTION. Ona je išla na istočnu obalu Švedske a ja na zapadnu obalu Finske, što je u svemu tome bilo vrlo značajno je činjenica da nam je to oboma bio prvi put da potpuno sami putujemo negdje avionom.
Zrinka se pripremala i pročitala od riječi do riječi sve uvjete i odgovornosti putnika, pazila na veličinu prtljage, što se smije nositi, a što ne i nakon 3 sata kupila kartu, a ja s druge srtrane sam našao najjeftinije karte i kupio ih u roku od par minuta. Kupio sam kartu iz Budimpešte za Helsinki dva dana prije početka treninga, a povratni let je bio tri dana nakon treninga opet iz Helsinkija za Budimpeštu. Put Zagreb Budimpešta i natrag je bio vlakom. Zasad se sve čini regularno iako sam ja malo nepažljivo pristupio cijelom putu, ali evo nastavite li čitati saznat ćete zašto pišem ovaj roman.
Htio bih vam dragi čitatelji malo dočarati kontekst, pa ću samo kratko spomenuti svoj facebook profil. Naime, nikad nisam otvorio Facebook profil jer sam smatrao društvene mreže gubitkom vremena, te mi je Zrinka (moja sestra) poklonila svoj lažni profil za igranje igrica pod nazivom Marinko Marušić. Profila slika je bila slika Bode Millera, popularnog američkog skijaša iz Kostelić ere koji je vrlo riskantno skijao. Ljudi su se znali jako iznenaditi kad se u stvarnosti pojavio neki lik koji se zove Branimir, a ne Marinko. To je ujedno bio i razlog zašto nisam baš provjeravao poruke, niti se s ikim dopisivao. No komunikacija s ostalim članovima grupe (djevojka E.A. (gdpr) i Aleksandar Čičković) mi nije baš dobro išla. Oni su se dopisivali i dogovarali, ja sam po 20 dana znao ne pogledati na Facebook. Mesenđer mi nije igrao nikakvu ulogu u životu, imao sam neku Nokiu Lumiju s jednim i pol megabajtom prostora za pohranu. Uglavnom, oni se dopisuju, planiraju i raduju putu, a Marinko ih ignorira. Ne znaju kako izgledam, kako se zovem, jedino što znaju je da imamo vlak iz kvarta Tikkurila, dio Helsinkija, koji ide u 13.20 za mjesto Kokkola, gdje se održava naš trening. Dogovorili su se da ćemo se Aleksandar i ja susresti kod Tikkurile, no pošto ja nisam pratio poruke nisam znao da će doći do tog susreta.
Vraćamo se natrag na priču, kako je sestra išla u Švedsku a ja u Finsku, plus karte i zimska odjeća nismo baš imali puno novaca kao đžeparac. Zrinka je dobila 80 a ja 70€ od tate. Pošto smo bili malo na knap s novcima, ja sam onda pokušao što više uštedjeti sa smještajem, jer su mi rekli da je Finska skupa zemlja. Prijavio sam se na couch surfing, za koji sam saznao od Aleksandra u jednom od rijetkih momenata kad sad pročitao nešto što su se njih dvoje dopisivali u grupnoj poruci. Otvorio sam ja profil i tražim si nekog tko će me ugositi prvo u Budimpešti te zatim u Helsinkiju. Pokušao sam nekoliko puta s nekim momcima, jer sam mislio da će me oni prije prihvatiti, ali nitko mi se nije javio, te sam nakon nekoliko odbijenica pitao jednu djevojku iz Helsinkija koja radi u vrtiću koja mi je rekla da bi me rado ugostila. Sretan što sam napokon pronašao smještaj u Helsinkiju sam se ohrabrio i također potražio neki couchsurfin u Budimpešti i odmah našao nekog momka koji me je pristao ugostiti na jednu noć. Vlak mi je kasnio 5 sati te sam stigao u ponoć u njegovu kuću, pa me je u 5 ujutro nježno probudio s mađarskim ska-punkom jer je morao na posao te sam pravovremeno stigao na avion za Stockholm koji je išao u 13.00. U Stockholmu sam čekao do 20.30 te nakon toga letio za Helsinki. Dok sam čekao let sam se javio toj djevojci da stižem u 22.25 na Vantaa aerodrom i da bi bio jako zahvalan kad bi mi poslala svoju adresu da znam doći. Nikakav odgovor nisam dobio u tih 7 sati te smo se u 20.15 ukrcali na let – drugi ljudi ljudi sretni što idu doma i ja malo zabrinut hoće li ona vidjeti tu poruku. Kad smo sletili stiže mi poruka na couchsurfing stranici:
„Hey, žao mi je neću te ipak moći ugostiti, morala sam ići kod svojih roditelja na sjever Finske, jer mi je tata bolestan. Sretno!“
Jedna isto vrlo zanimljiva situacija se dogodila par dana prije puta gdje su organizatori javili da se nešto nesvakidašnje događa u Finskoj. Ova zima 2013/4. je bila jako „topla“ zima pa ne trebamo pakirati skafandare i slično nego je dovoljno da se obučemo za „europski hladno“ vrijeme. Kako sam sletio umoran i zabrinut sam odlučio da ću nekako prespavati na aerodromu, pa tek onda promišljati o sljedećim koracima. „Spavao“ sam tri sata jer se nisam mogao opustiti i ostalo vrijeme razmišljao što ću i kuda ću sada. Kad je napokon svanulo sam si rekao ok idemo malo pogledati taj Helsinki pa će mi nešto pasti na pamet. Taman prije izlaska s aerodroma sam provjerio mailove za svaki slučaj i vidim mail od organizatora s naslovom VAŽNA OBAVIJEST!.
Dragi svi,
Danas 14.01 je najavljen početak velikog vala zahladnjenja ipak ponesite ili kupite adekvatnu odjeću i obuću.
Srdačno,
Villa Elba
Malo sam se od muke naglas nasmijao i da se ohrabrim, rekoh sam sebi pa dobro nisam ja neki zimogrozan lik. Izađem van i ošamari me baka zima onako zidarski posred lica, jer nisam baš bio ni naspavan kako treba pa mi je to bio popriličan šok.
„Ništa idemo sad, pa nećeš ostati cijelo vrijeme na aerodromu ipak si u Finskoj. – mislim si ja i krenem pješice razgledavati sa svojom prtljagom od 18 kg. Prvo sam htio probati neki fast food i naletim na nekog crnogorca koji mi je naplatio pizzu samo 50 centi i dao mi dva komada jer smo pričali na nekoj hrvatsko-crnogorskoj izmišljotini, nazovimo ju balkanski jezik. Pozdravim ja dobrog crnogorca i odem u prvu knjižaru jer sam u zadnjih par godina bio fasciniran finskim pedagoškim pristupom predškolskom obrazovanju, koje je najpoznatiji u svijetu i nešto s čime se Finci jako ponose. Kako sam zasjeo u udobnu fotelju neispavan i promrzao malo sam zaspao s knjigom u ruci, dok mi nije prišla jedna ljubazna žena i pitala me jeli sve ok. Malo zbunjen od hladnoće i beskučništva sam joj rekao – Da, da naravno, samo sam duboko kontemplirao o knjizi – a u ruci mi je tada bila dječja slikovnica. Pronašao sam ono što sam htio i još k tome na engleskom i vidim cijena 50€. I sad što mi prvo padne napamet – Branimire, jel stvarno trebaš spavati na toplom u nekom hostelu ili ti je važnije obrazovanje, mislim da je odgovor vrlo jasan. Izašao sam van iz knjižare s ganc novom knjigom o najnovijim spoznajam finskih pedagoga i to za svega fantastičnih 50€. Kako sam od 7 ujutro na nogama i hodam po Helsinkiju, i ne znam što bih radio sam odlučio da ću ja do te Tikkurile otići pješice. Dođem do McDonaldsa i kako sam potrošio gotovo cijeli budžet koji mi je treba ostati za još tri dana nakon treninga koja sam trebao provesti u Helsinkiju sam si rekao sad ću uhvatiti malo McDonaldosovog besplatnog interneta i učitati gdje je ta Tikkurila na Google maps pa ću vidjeti koliko je to daleko. Kaže Google maps da je samo 18 km od mjesta gdje se ja nalazim. Eto, super, taman ako krenem sada u 10.30 ću doći do nekih 17.30 – 18.00 pa ću onda tražiti smještaj. I tako sam krenuo pješice na minus 15 s prtljagom u šetnju do Tikkurile. Oko 17.30 – 18.00 lagano već pada mrak i mislim si ja – bravo Branimire baš si to super napravio, sigurno je to još par minuta udaljeno. Nemam interneta zbog skupog roaminga, a moram nekako saznati gdje bih trebao ići. Kadli ugledam ja čovjeka koji vozi bicikl na -15 i odlučim njega pitati za smjernice. Zaustavi se i pitam ga:
“Oprostite kojim putem treba ići do stanice za vlak u Tikkurili. Idem pješice pa čisto da znam da idem u pravom smjeru.“ – kažem ja onako samouvjereno jer sam evo skoro tu.
„Gospodine, pa odite tu sjednite na vlak tamo ste za 5 minuta“ – kaže on, dobronamjerno.
B: „Rado bih pješice, možete li mi reći u kojem smjeru, molim Vas.“ Finski Biciklist: „Gospodine imate još 17 km do Tikurrile, odite vlakom“ – ja pomalo šokiran, jer već hodam 7 sati bez pauze kažem: „Dobro, koliko košta karta?“
On će: „5 eura, evo tu Vam je odmah stanica“, na što ja odgovaram da nemam novaca i da sam zahvalan na njegovoj pomoći, ali da ću nastaviti pješice.
Finski bicklist već pomalo zabrinut ili iznenađen, teško je procijeniti jer nije baš jasno pokazivao emocije kaže: „Pa odite se švercati!“ Ovaj nonšalantni pristup me ohrabrio i zagrijao oko srca, te kažem: „ Ok, kolika je kazna ako me uhvate?“ Kaže on: „70€“ na što ja još jednom zahvalim i kažem da se ne želim dovoditi u nezgodnu situaciju da ću ipak nastaviti pješice. Finski biciklist me je u čudu ili nanerviran (opet kažem teško mi je bilo shvatiti kako me percipira, sigurno je i umor u tome pomogao) gledao, te izvadio novčanik i dao mi pet eura i rekao: „Odite vlakom! Sretno!“
Presretan zbog dobrote koju mi je Finski biciklist udjelio u obliku novčanice od pet eura sam zahvalio pet puta i pričekao da ode te gladan i jadan, otišao u prvi Lidl koji je se nalazio pored vlak stanice, kupio si mozzarelu i nešto druge hrane te nastavio dalje pješačiti. Nisam znao što bi od sebe, bolje mi je hodati nego se smrzavati i dosađivati u toj mističnoj Tikkurili. U 21.39h sam stigao napokon do stanice za vlak u dalekoj i skoro nedostižnoj Tikkurili te sam sjeo unutra da se malo odmorim. Dobra vijest je bila što je unutra bilo poprilično toplo, pa sam se ugrijao, loša vijest što se kolodvor zatvar u 22 sata i ostaje zatvoren do sedam ujutro i nitko ne smije ostati unutra cijelu noć. U 21.59h sam izašao u mrak i hladnoću Tikkurile i počeo gledati oko sebe gdje bih mogao prenoćiti. Sve je bilo zatvoreno u taj utorak 14.01.2014. (barem u mojoj glavi) i vidim neki hotel (ne sjećam se više imena) i odlučim svojih preostalih 18.5€ potrošiti na neki smještaj jer sam jako umoran. Uđem u hotel i ostavim stvari u predvorju i sjednem u jednu od najudobnijih fotelja ikad, sigurno je i umor pridonjeo ovako visokoj ocjeni fotelje iz predvorja. Kako je tamo bilo toplo i udobno, meni su popustile brige i malo sam zaspao. Nakon nekog neodređenog vremena (moglo je biti 5, 10, 15 minuta) sam se prenuo iz sna i uočio da me promatra zaštitar. Otišao sam do recepcije i pitao mladu recepcionerku imaju li slobodnu sobu. Ona mi je rekla da su baš u overbookingu, što znači da su im svi kapaciteti popunjeni, ali da će pogledati. Mlada dama mi je rekla da imaju sobu, ali za pušače, pa ako mi to neće smetati mogu dobiti tu. Kako nisam nikad bio u hotelu prije toga, sam rekao naravno kakave veze to ima, koliko je soba? Da bi mi mlada recepcionerka rekla da jedna noć košta 130€. Rekao sam joj da nemam toliko novaca, objasnio što radim ovdje i što sam doživio do sada i zahvalio joj na vremenu. Otišao sam do svoje najudobnije fotelje i počeo uzimati stvari u ruke, kad sam čuo da me doziva mlada recepcionerka i govorim mi da je provjerila da ima bus koji ide za Kokkolu i kreće za sat vremena.
Zahvalim joj na trudu koji je uložila i kažem da imamo organiziran vlak koji ide sutra u 13.20h i pitam ju: “Jel bi Vam bilo ok ako ja u predvorju prenoćim.“
Na moju potpunu radost ona pristane i kaže: „Ako će to Vama biti uredu, ja nemam problem s time.“ Malo mi je falilo da skočim u zrak i vrisnem od sreće, a vjerojatno bih to i napravio da nisam bio toliko umoran. Vratio sam se svojoj najudobnijoj fotelji i taman se spremio utonuti u san, kad mi u susret dođe neki čovjek i sjedne nasuprot te me pita: „Tko si ti i što radiš ovdje?“ Vidno umoran odgovaram otkud sam i zašto sam ovdje. Spominjem kako sutra imam vlak za Kokkolu gdje ću sudjelovati na projektu. U toku razgovora je on spomenuo kako je ovdje samo jednu noć jer je na proputovanju te razmišlja o promjeni profesije. Meni vrag nije dao mira pa sam ga pitao: “Čim se bavi i zašto to želi mijenjati?“ Objasnio mi je kako je cijeli život radio kao trgovac u dućan sportske odjeće i shvatio je sa svojih 45 godina da ne radi ono što bi zapravo trebao i da je profulao svoj životni poziv. Shvatio je da želi pomagati ljudima i da je to ono što je oduvijek htio. Pomislim si: „Wow kako super lik, baš inspirativno da je s 45 godina odlučio slijediti svoje snove“. Pitao sam ga pun ushićenja i treperavih očiju: „Kako želite pomagati ljudima? Što ćete raditi“
On mi samouvjereno govori: „Odlučio sam da ću postati privatni istražitelj!“
Vidno šokiran, sam zanijemio te nakon gotovo minute tišine koja se činila kao vječnost rekao: „Sretno, nadam se da ćete uspijeti ostvariti svoje snove.“
Budući privatni istražitelj (dalje u tekstu BPI) je očito osjetio da sam mu iskreno poželio podršku u njegovom naumu, te me je pozvao da prespavam u njegovoj hotelskoj sobi. Mene je to uplašilo te sam na brzinu slagao da nisam namjerno uzimao sobu jer idem jako rano i da me strah da ne zaspim, tako da mi je ok ovdje i da ipak neću prihvatiti njegovu velikodušnu ponudu. BPI i ja smo se pozdravili i on me je ostavio u predvorju nakon sat vremena razgovora. Malo zabrinut da se nešto ne dogodi, jer BPI na mene nije ostavio najbolji dojam, sam odlučio da neću zapravo spavati da se ne bi dogodilo nešto neočekivano. Uzmite u obzir da sam bio u hotelu od 3 ili 4 zvjezdice koji je imao nekog zaštitara, ali sam ja u svojem bunilu to sve zaboravio te sam u strahu čekao da dođe 7 ujutro. BPI me je opet posjetio oko 2 ujutro da vidi kak mi ide to nespavanje i malo me ispitao što ću nakon projekta i kamo ću ići? Ne sjećam se što sam mu ispričao znam samo da nisam rekao da ću biti u Helskinkiju još tri dana nakon projekta. Opet me je pozvao u sobu, rekavši da on ide oko 4 pa neće ovako i onako spavati te sam ja opet odbio i ona je otišao. U 4 sata je BPI sišao sa svojim stvarima potapšao me po ramenu i prenuo iz sna i rekao mi: „Sretno, idem ja. Bravo, uspio si izdržati cijelu noć.“
Kad je napokon BPI napustio hotel sam uspio utonuti u san do 06.30h. Otišao sam do WC-a, tamo se gotovo otuširao u lavabou, umivao se ledenom vodom u nadi da izdržim dolazak tog spasonosnog vlaka. Ujutro sam još jednom zahvalio krasnoj recepcionerki i otišao na kolodvor koji se otvorio u 7 sati. Ako se sjećate s početka priče to je onaj kolodvor gdje su se Aleksandar i E. dogovorili da ćemo se on i ja susresti. Bilo mi je užasno hladno te sam se ostao sjediti u jakni i pokrio se po nogama s drugom jaknom jer su se prokleta vrata na senzore otvarala kao u inat i donosila sa sobom nalete ledenog vjetra. Pustio sam si glazbu i zbog hladnoće i umor se počeo zibati naprijed natrag kako bi se ugrijao. Nakon nekoliko sati ovakvog zibanja krajičkog oka sam ugledao nekog lika, koji bi mogao izgledati ko neki Hrvat, ali je imao neke crvene tanke hlače i mislim si ja: „Nije to sigurano taj Aleksandar, neki lik iz Dalmacije, pa di bi on došao u ovakvu hladnoću s tankim hlačama, to je neki ekcentrični Finac. Nakon te misli se sam se vratio u svoje hibernetsko zibanje i ignorirao tog lika u crvenim hlačama(u daljem tekstu LUCH). U 13 sati su najavili dolazak vlaka za Kokkolu na tom i tom peronu i dolazak vlaka za Kouvolu, ili tako nešto, na peronu prekoputa. Čim su najavili ja sam odmah izašao na pravi peron i provjerio 3 puta jesam li na točnom mjestu. Vidio sam da se LUCH ne ustaje i mislim si: „ Bravo Branimire, zamisli da si išao tamo s njim pričati pa da te blijedo gleda, tko si i što si.“ Stojim na peronu u bunilu, teške glave i umornih očiju. Dolazi prvo vlak za tu zvat ćemo ju Kouvolu i taman kad je vlak trebao krenuti, vidim LUCH kako trči na vlak. Razmišljao sam reći hej Aleksandar nije to pravi vlak naš će doći za par minuta, ali je u meni prevladao glas razuma (umorni glas razuma) te nisam ništa rekao. LUCH se ukracao na svoj vlak, a ja sam nastavio hodati po peronu i raspitivati se kod ljudi koji imaju ruksake ili velike torbe jesu li oni Aleksandar. Nitko naravno nije bio taj Aleksandar, pa sam ušao u svoj vlak i napokon krenuo za Kokkolu. U vlaku sam malo spavao i uspio uhvatiti internet, pa mi se javila E. da je ona stigla na svoj aerodrom i da će uskoro ući na moj vlak, ali da je Aleksandar fulao vlak i odvezao se 300 km u krivom smjeru. U razgovoru s E. sam shvatio da je LUCH bio Aleksandar te sam joj rekao da nisam bio siguran te mu nisam ništa rekao, ali sam se borio sam sa sobom da nešto kažem. Stigli smo konačno u Kokkolu. Bili smo smješteni u bungalowe, a moj cimer koje je trebao spavati na krevetu na kat je upravo bio Aleksandar – Saša. Kad je on napokon stigao obojica smo shvatili tko je bio tko i on je rekao da je morao potrošiti 80 eura da kupi novu kartu za vlak kako bi stigao tu. Na kraju smo jedan drugom prepričali naša iskustva i otišli na prvu zajedničku večer koju su nas organizirali organizatori pod nazivom Passion night. Večer upoznavanja gdje smo svi trebali pričati o svojim strastima i stvarima koje volimo raditi i što nas inspirira. Ispričao sam svoj san da napravim udrugu koja će organizirati ovakve projekte u Hrvatskoj i da mi je to veliki san, te nakon toga što sam čuo da Saša želi istu stvar smo ostali razgovorati i svi drugi su postali manje bitni. Nakon što smo ostali zadnji sudionici u tom zajedničkom prostoru koji se nalazio u sklopu sauna (neko mjesto gdje bi se ljudi susretali nakon sauniranja) nam je trener i jedan od voditelja programa rekao je bitno zaključati vrata i da možemo ostati do kad god hoćemo. Saša i ja smo nastavili razgovor i on se uskoro pretvorio u osmišljavanje aktivnosti udruge, razmišljali smo o nazivu udruge i što bi udruga mogla raditi te smo se zafrkavali da će naziv morati biti vezan uz saunu jer se ovaj sudbonosni susret dogodio pored saune itd. Kako je ponestajalo drva za loženje tako se i vatra polako ugasila. Saša i ja nismo znali kako se zaključava prostor i zaključili smo da jedan od nas mora ostati ovdje i čuvati prostor. Rečeno nam je da nekad znaju životinje ili ljudi doći i ući u otvorene prostorije bez dopuštenja i da se zato sve mora zaključavati. Saša je poznavajući moju situaciju s nespavanjem i cijelim putovanjem, rekao da će on ostati pored saune, a da se ja vratim u naš bungalow, koji smo dijelili s još 6 drugih osoba i da mu samo donesem poplun i jastuk. Kažem ja njemu: „Neizmjerno ti hvala, stvarno mi ovo puno znači.“ Otišao sam do bungalowa, kad ono zaključano, kucam ,dozivam, ali nitko ništa ne čuje jer je jedan od sudinika toliko glasno hrkao da su svi imali čepiće za uši kako ih ne bi ometao. Zaključana vrata i umoran od dozivanja su me potaknula da se vratim u prostoriju pored saune te sam Saši objasnio situaciju. Svaki od nas je uzeo jedan dio kauča, pokrio se sa svojom jaknom i zajedno smo prenoćili u toj prostoriji. Tada smo postavili temelje udruge koja je dobila ime po najvećoj površini vode i znanju koje nam je obojici bilo jedanko bitno da se nalazi u središtu naziva. U početku je bila rijeka, pa jezero zatim more i na kraju smo smislili prepoznatiljivo ime koje udruga i danas nosi – Ocean Znanja.