TC “Facilitate The Progress”

06. prosinca – 12. prosinca, 2015, Kalamata, Grčka

Nikada do sad nisam bila na ovakvom projektu. Puno puta sam čula kako je ljudima super na takvim projektima i da puno toga nauče, ali ja sam mislila da tako nešto nije za mene. Zrinka me pozvala 5 sati prije puta želim li ići s njom u Grčku i ja sam nekako odlučila da želim. Naravno, moji roditelji su odlučili da ne želim, ali nakon moje odlučnosti i njihovih divnih prodika, odlučili su me pustiti. Otišla sam na put očekujući da će me tamo ljudi vjerojatno ubiti, da mi neće biti dobro i da ću požaliti što sam išla jer su me tako roditelji pripremili, a oni ipak znaju najbolje. Na putu smo shvatile da nećemo imati ni dovoljno novaca za kartu za vlak jer blagajna na glavnom kolodvoru nije radila, a tamo smo trebale dobit popust od 50%, a u vlaku se ne može dobit jer je to, eto tako, logično. Bila sam puna strahova da neću ni doći do tamo i da će mi vjerojatno netko na putu i ukrasti stvari koje imam, ali sam se razočarala.

Događale su se baš divne stvari, uspjele smo srediti kartu, doći sretno do našeg odredišta, upoznale smo prvi dan ljude koju ne izgledaju uopće ko kradljivci i ubojice, nego kao dragi, komunikativni i normalni ljudi. Odlučila sam odbaciti strahove, iako me još strah od engleskog nije puštao. Svaki dan je bivalo sve bolje, rad u skupinama mi je pomogao da se oslobodim barijere koje sam imala po pitanju engleskog. Pogotovo mi je pomogla jedna cura iz Velike Britanije koja je vidjela da se bojim pričati na engleskom te me natjerala da ja predstavljam grupu. Ohrabrivala me i na kraju sam ostala živa i lakša jer sam se oslodila jednog problema. Radionice su bile zanimljive, morali smo razvijati kreativnost, naučila sam da se puno toga može naučiti na zanimljiv način, da ne treba sve biti formalno. Kada smo predstavljale Hrvatsku, nismo imale gotovo ništa, a da ne spominjem činjenicu da su ljudi imali više stvari na stolu tijekom pauze za kavu, nego mi na toj večeri, ali sam shvatila da je vedrina i osmijeh ono što ljudi na kraju nose doma, a ne pun stol.

Fascinirala me činjenica kako ti ljudi ne osuđuju nikoga i kako su stvarno otvoreni i spremni pomoći svakome. Navečer smo imali i neke radionice na koje smo mogli ići pa smo išle na glumu i crtanje. Glumačka radionica je stvarno bila zanimljiva. Naučili smo da je na sceni, ali i u životu najvažnije znati tko smo i tek kad to znamo možemo dobro odglumiti svoju ulogu. Na crtanju sam shvatila da sam antitalent i barem sam mogla nasmijati druge svojim umijećem, osim cure koju sam crtala, ona se baš i nije smijala kada se vidjela, ali eto… Najviše mi se dojmio posjet centru za odvikavanje i čovjek iz našeg projekta koji je to isto proživio i pričao nam o tome da možemo pobliže shvatiti sve to i danas on tamo volontira jer zna kako pomoći takvim ljudima i biti tu za njih.

Svatko od nas ima ono nešto što može dati svijetu. Ovi projekti pomažu uvelike da otkrijemo koje su to naše sposobnosti, da razvijamo sebe i svoje socijalne vještine, upoznamo druge, da se oslobodimo od predrasuda i osuđivanja drugih, da shvatimo da se sve može naučiti ako smo otvoreni za učenje i slušanje drugih. Strah je ono što nas najčešće koči da iskusimo nepoznate stvari, a ovi projekti baš pomažu u oslobađanju strahova. Hvala Oceanu Znanja što mi je omogućio ovo iskustvo, koje je uvelike promijenilo moj pogled na svijet.

Marija Vorih