23.03.-30.03.2015., Poljska
Tematika ovog TC-a bila je upotreba vizualnih alata kao što su fotoaparat i kamera u tehnikama neformalnog učenja, socijalnog aktivizma i razvijanju vlastitog umjetničkog izričaja. Sudjelovalo je 30tak ljudi iz Britanije, Španjolske, Latvije, Finske, Bugarske, Rumunjske, Poljske i Hrvatske. Sudionici su bili razne dobi, od osamnaestogodišnjaka do šezdesetogodišnjaka i svi su došli s istim ciljem: unaprijediti svoje vještine u neformalnom učenju i obogatiti se iskustvom upoznavanja novih ljudi i sredina.
Prva tri dana nas je profesionalna fotografkinja Oliwia učila tehnikama framiranja, korištenja svjetlosti i boja u fotkanju, izražavanja svojeg identiteta i prenošenja poruke kroz fotografije i razvijanja vlastitog umjetničkog izražaja. Bio je to veliki izazov budući da je pola sudionika bilo potpuno neiskusno u tom polja, kao i ja. Drugi dio sudionika su bili amaterski ili profesionalni fotografi te nam je bilo jasno da će biti teško izbalansirati tako šarenu grupu ljudi. Od profesionalnih grdosija,od kamera koje su dominirale prostorijom pa sve do banalnih kamera na mobitelu, lepeza alata koje smo koristili bila je zanimljivo raznolika.
Imala samo mali digitalac koji svojim sićušnim izgledom nije nimalo obećavao. Otpočetka sam imala dojam da se neću snaći u zahtjevnom programu koji je bio sazdan od raznih zadataka: rađenja portreta ljudi koji reflektiraju tuđi karakter, pripremanja sekvenci fotografija s ulice koji čine jednu priču i hvatanja detalja na cesti koji nešto simboliziraju. Moja suputnica Iva Kordić je ponijela svoj analogni fotoaparat i bila je oboružana iskustvom u razvijanju fotografije, vještim okom koji hvata nevidljive, ali bitne detalje i izrazitim osjećajem za umjetnost. Ja sam bila bačena u vatru, sa svojim potpunim neznanjem.
I odjednom se dogodila transformacija. Nešto apsolutno neočekivano što je otključalo dotad nevidljiva vrata u meni, otkrivajući potencijal za koji nisam ni znala da postoji.
Kada su nas prvi dan, nakon jutarnjih uvodnih predavanja poslali na ulicu da nađemo zanimljive detalje i ulovimo ih kamerom, osjećala sam se potpuno izgubljeno. Zbunjeno sam premetala svoj mali digitalac u rukama i besciljno hodala ulicom Varšave, gledajući Ivu kako fokusirano fotka crijepove, prozore i haustore. Slegnula sam ramenima i odlučila da trebam promijeniti način razmišljanja, mičući mentalne granice i pristupajući zadatku na meni nov način. I počela sam neplanirano fotkati: od limenke na tlu do duhovitog francuskog buldoga koji me smireno gleda pokraj derutne arhitekture. Odjednom me nešto ponijelo, imala sam osjećaj kao da sam dotakla neki skriveni dio u sebi koji je vibrirao od inspiracije. I tako je krenulo. U sljedećih nekoliko dana sam samu sebe, a time i okolinu počela iznenađivati svojim radom, uspijevavši pretočiti u fotografije svoj identitet i svoju priču. Kroz moj rad se jasno vidjela zaokupljenost ljudskim intimnim dramama i neočekivanim sitnim detaljima koji kao da sadrže čitav mali svemir u sebi.
Nisam samo ja bila ta koja se probudila: mnogi sudionici su pokazali u nekoliko dana izniman, gotovo nemoguć napredak. Od prvog dana, kada je pola sudionika imala osrednje, depersonalizirane fotografije, do trećeg kada su svi odjednom počeli pretakati svoju kreativnu energiju i individualni izričaj u jedan klik kamerom. Zajedničke diskusije i pregledavanje fotografija na projektoru su bili iznimno inspirativni i poučni trenuci. Istinski sam uživala u čitavom procesu.
Ostatak tjedna smo radili na korištenju videa u izražavanju te raznih alata photoshopa. U video je malo ljudi bilo iskusno te smo svi, obogaćeni znanjem o fotografiranju i svojim skrivenim potencijalima, bili spremni i fokusirani naučiti nešto o tom potpuno stranom polju. Došla su nam dva iznimno talentirana profesionalna snimatelja koji rade važne projekte diljem Svijeta i poznati su po dokumentarcima. Učili su nas korištenju videoopreme i montaži. Donijeli su skupocjenu televizijsku opremu te nam dali da rukujemo njome, uz njihovu budnu superviziju i mudre savjete. Iznenadila me količina truda uložena u projekt. Od idejnih začetaka, pisanja plana dokumentaraca, glavnih motiva za snimanje i to sve posredstvom timskog rada, pa sve do realizacije, u sve je svatko bio uključen. Snimali smo razne scene na ulici, zatim intervjue sa sudionicima te smo kasnije zajedno s Lukaszem montirali sav taj snimljeni materijal. Atmosfera je bila oslobađajuća, svačiji se prijedlog uvažavao i poštivao, nitko se nije ustručavao izraziti se i većina je fokusirano sudjelovala u procesu stvaranja dokumentarca koji se trenutačno nalazi na youtubeu. (Tako da ga možete i sami vidjeti klikom na link)
Zadnji dan smo morali prezentirati vlastiti projekt, na temelju naučenog. Iznenadilo me koliko je ljudi imalo odlične ideje: od vođenja radionica fotkanja u romskim selima, integriranja siromašnih u obrazovni sistem, prerastanja međugeneracijske udaljenosti putem projekata pa sve do online verzije Human’s of New York u kojoj bi se fotografirali ljudi, uz opise njihovih najsretnijih i najtužnijih trenutaka (takozvani „Point of you, Point of view“ projekt koji je osmislila upravo moja suputnica Iva Kordić). Taj je projekt imao cilj dizanja svijesti ljudi o drugim životima, o tuđim problemima i izlaženju iz uskih granica svog mikrokozmosa. Širenju vidika što pridonosi osjećaju ispunjenja i širine svijeta i mogućnosti, osjećaju koji je tako potreban svima nama. Makar toga često nismo svjesni.
Naravno, uz sve to je program bio obogaćen zanimljivim interkulturalnih večerima i izlascima, druženjima i stvaranju prijateljstava koje će premostiti geografske razlike. Bili smo smješteni u odličnom hotelu s fenomenalnim švedskim stolom, tretirani na najbolji mogući način. To nije ni potrebno isticati.
Zadnju večer su nas organizatori iznenadili dodjelom ‘Oskara’ u kojoj je svatko dobio pravu skulpturicu Oskara (s pripadajućom kategorijom nagrade) i fotografiju svog portreta, isprintanu i plastificiranu, s citatom koji je odgovarao našim karakterima. Time su organizatori pokazali da su nas primijetili, svakog zasebno kao pojedince i da su iznimno cijenili naše sudjelovanje.
Na kraju krajeva, ovaj je projekt postigao što je htio: ujedinivši šaroliku grupu ljudi otkrio nam je moć otkrivanja vlastitih potencijala, činjenicu da još uvijek možemo iznenaditi sami sebe i da, bez obzira otkuda ljudi dolaze i kakav kulturalni teret nose, svi možemo sjesti zajedno i brainstormingom postići fantastične stvari. Međusobno prepoznavanje, razumijevanje i prijateljstvo ne razlikuje zemlju, kulturu, dob, spol i orijentaciju. Većina vas koji ovo čita to već zna, ali većinom samo u teoriji. Potrebno je izaći u svijet i udahnuti tu oslobađajuću energiju novine. Osjetiti različitosti, osjetiti iskustvo i osjetiti sebe. Mnogi od nas moraju izaći u svijet, prepustiti se novim iskustvima da sami sebe upoznaju. A i ako se ‘poznaju’, nema veze, svejedno valja krenuti dalje, ne sumnjam da se još uvijek stignemo iznenaditi. A to je jedan od najinspirativnih trenutaka koji nas nedvojbeno grade.
Osobni razvitak je bačen u drugi plan u ovom svijetu koji se okreće oko materijalnog. Ali sve kreće od njega. Sreća, ispunjenje, smisao svega, sve leži u tome kako se osjećaš u svojoj koži. Osoba koja radi sama na sebi ima nevjerojatan učinak na okolinu, i koliko god ta fiksacija na svoj razvitak zvučala egoistično, ona je ujedno i najaltruističniji mogući čin koji pojedinac može napraviti. Znam to po sebi i po prijateljima koji me potiču na ovakve korake. I znam da i ja potičem druge, to je poput lanca koji izaziva fantastične promjene i time čini svijet boljim, koliko god to trenutno sićušno izgledalo. Sićušno, ali neprocjenjivo. Jer se upravo među takvim ljudima i nalaze inicijatori pozitivnih promjena.
Nadam se da će ovakva otvorenost, hrabrost i znatiželja biti sve češća među ljudima jer u tome leži ključ one vizije ‘boljeg društva’.
Hvala Oceanu Znanja na svemu.
Napisala: Merita Dreshaj, volonterka u Oceanu znanja