23. siječnja – 31 siječnja 2015., Sivas, Turska
NOT SO LONG TIME AGO IN SIVAS… (Ne tako davno u Sivasu)
Sivas, posljednja granica. Ovo su putovanja posade Oceana Znanja. Njihova je misija: istraživati nove zemlje i projekte, upoznavati nove civilizacije, hrabro ići gdje još ni jedan čovjek nije išao…
Zvjezdani datum:21012015
Nalazim se u vlaku Zagreb-Beograd. Šest nepoznatih ljudi, sprema se za odlazak na drugi kontinent. Pet žena I kapetan tima Theo. Kažu da ćemo si do kraja projekta svi biti predobri. U 15 min sam zaključila da je to nemoguće. Uostalom po mojim optimističnim prognozama nećemo preživjeti ni let.
Zorom smo stigli u 1980u iliti Beograd. Ničim osim novinama sa današnjim datumom nisam imala osjecaj da sam u 2015. Dolazak na aerodrom Nikola Tesla.Let. Istanbul. Živa sam.
Mrzim letenje I ne mislim se vraćat nazad.
Već smo se imali prilike poprilično upoznat. Ekipa sa filozofskog je u većini. Imamo doktoricu, arhitekticu…jednu koja se traži. Ako se mi sprijateljimo nema tima koji se neće.
Imali smo podosta srece, pogotovo osoba poput mene, zakinuta za ikakvu sposobnost orijentacije, sto je naš kapetan Theo znao kako najbrze doci do destinacijel. I tako smo u roku “keks” dosli do autobusnog kolodvora. I da, njihov autobusni kolodvor je velicine naseg aerodroma. U znak projekta na koji idemo “lets stop obesity” “let stop the move” otisli smo jest. Pa sam stukla kebabčinu veću od svoje glave. Bili smo spremni za putovanje. Istanbul-Sivas, 14 sati.
Ali nije vam to nista. Svako malo autobusni stjuart prolazi sa čokoladama/kavama/čajem…a I ispred svakog sjedala imate mali ekrančić na kojem možete pratiti sinkroniziranog Shreka 3 na turski ili neku od 1001 turske sapunice. Vrijeme je proletilo.
Zvjezdani datum: 22012015
Dosli smo u Sivas.Mrtvi smo I nismo bas za pokazivat se u javnosti. Ali ok. Već smo se svi povezali kroz tu muku.
Olcay, voditelj projekta dolazi po nas I odvoze nas u predivnu kuću na vrhu brežuljka. Inače tu odsjedaju samo važni gosti, pa sam se osjecala poput Sulejmanove izgubljene kceri.
Dio našeg tima, tj. 4 cure iz Hrvatistana dobile su VIP sobu. Nisu jos svi dosli tako da se ovaj dan sastojao od malih razgovorčića.
Zvjezdani datum:23012015
Službeno je započeo prvi dan projekta. Trideset ljudi iz 5 različitih zemalja sjeda u krug. Vrijeme je za upoznavanje I određivanje pravila. Inače mrzim pravila, ali ova pravila su dobra pravila. Nema mobitela tokom održavanja programa, razgovara se isključivo na engleskom, osmijeh je obavezan! Pa to će biti lako.
Par igara koje nam trebaju pomoći zapamtiti imena izgledale su obečavajuće. Znam ih 7. Ukljucujuci svoj tim. Priznajem opterećena sam, uostalom tko nije. Kako se uklopiti I da li ces se svidjeti ljudima. A tema, tema projekta mi je pogotovo bila posebna boljka. “Lets stop the move”. Svatko tko me iole zna, shvaca da je moje jedino bavljenje sportom rekreativno jedenje sarme I maraton Star Treka. Pa se ti uklopi.
No nasi organizatori su se stvarno iskazali. Prvi dan koji je bitan bas radi tog aspekta upoznavanja oni su ispunili team buildingom/igrama upoznavanja I prezentacijama svojih organizacija.
Nakon prezentacije na kojoj smo bili, bez skromnosti, odlični, sjeli smo čaj i ja za stol. Ubrzo nam se pridružio i Mustafa. On je jedan od trenera na ovom projektu I odmah sam uvidjela da je ovo odlična prilika da nekog od Turaka ispitam o stvarima koje me zanimaju vezane uz muslimane I uz Turke općenito.
Prije putovanja čula sam razne savjete o tome kako se trebam ponašat. Tata mi je par puta naglasio da svoju znatiželju ostavim doma gdje joj je I mjesto I da se prilagodim. Mislio je reći da šutim jer ipak sam ja žena, ne muslimanka I k tome vrlo jezičava kad dođe do bilo kakvih vjersko/političkih rasprava.
No osjećala sam se ugodno I dovoljno opušteno da moje prvo pitanje bude pitanje o CH. To nije bio glup potez. I dobila sam odgovore koji su u očima mene Turke od Klingonaca pretvorili u Federaciju. Posramila sam se jer sam uopće pomislila kako bi mladi, obrazovani ljudi mogli uopce I pomisliti na to da podrzavaju ikakav oblik nasilja.
Naravno, poštuju kritiku, ali ne I vrijeđanje. A odnos zapada I istoka se smatra nekom vrstom zavjere. Rekoh samoj sebi, prezivila si razgovor o CH sad mozes pitati I druge stvari. I zaista na moje opce odusevljenje razumnije su reagirali od nekih mojih sugrađana.
Ako si gay, piješ alkohol(ni za ludu glavu)…nitko te ne smije osuđivati jer nitko ti nema pravo reći da si ti iz nekog xy razloga manji vjernik od njega. To je između tebe I Alaha.
Mustafa je strpljivo odgovarao na sva moja pitanja i nakon sat vremena priče o vjeri I politici zaključili smo da ćemo nastaviti taj razgovor.
Dolazim u sobu gdje naša Hrvatistanska ekipica malo časka…Rumunji su ih podsjetili kako su Hrvatistanci bili plačeni ubojice I kako su se svi veliki vojskovođe školovali kod nas. Sad shvaćam zašto smo dobili VIP sobu.
Stardate:24012015.
Jedva se budim. Ako nisi navikao na ovaj tempo, a većina nije. Uništen si . Čim su treneri uočili polje zombija opalili su koji energizer I bili smo spremni za rad. Evo ga prvi zadatak-predavanje o pretilosti. Opa…nisam ni shvaćala koliki je to globalni problem dok me nisu opalili postoci po glavi. No, nije sad vrijeme za zdrav život kraj sve te turske hrane koja je mesna I masna. Nije mi nesto ovaj dan, zaključila sam “optimistično”.
“Za vas imamo novi zadatak” sa osmjehom reče Olcay. “Trebate napraviti malu predstavu….”.
Kad je on rekao P-R-E-D-S-T-A-V-U! Mojoj sreci nema kraja, ovo je najbolji dan ikad! Napokon, svoja na svome. Suza u oku, osmijeh na licu…I nitko u grupi nije imao šanse režirati predstavu .
Naravno 5 mješovitih grupa I u mojoj nije ni jedan Hrvatistanac. Sjedam poput Olivera Frljiča smišljajuči 3001 kontroverznu predstavu povezanu sa pretilošću. Svatko je imao ideju I to je uredu, zajednički je ovo projekt-ponavljam si u glavi. Ali ja sam ta koja moja napravit kostur. Ne možeš danas biti redatelj/glumac/političar..bilo šta ako nisi naprosto nametljiv.
I tako je naša priča, postala priča o debelom kralju. Ja sam došla u Tursku preko Točke na I, a točka na I preko Oceana znanja I sad je vrijeme za osvijetlat obraz naših organizacija ili zauvijek ostat fikus u prekrasnoj konferencijskoj Sali.
Mi smo drugi na redu. Ja sam debeli kralj, koji dolazi na odmor. Žena mi ne da jesti jer to nije dobro za zdravlje, sluge me ne vole I sin mi želi oteti krunu. Na kraju umirem od srčanog udara, a sin sa osmijehom uzima krunu. Većina predstave se sastojala od improvizacije , pa je tako moj sluga Rumunj kad je vidio svog kralja na podu spontano povikao “the royal fatness has died”.
Moja prva misija je obavljena I napokon se počinjem osjećati kao doma…a ovaj dan postaje sve bolji. Večeras se naime održava prva kulturna večer I to Turska. Ah, taj ples…ta glazba. Čok čok..
Bilo je prekrasno svi oni dokumenarci I izvješća zvjezdane flote ne mogu ti pokazati pravi svijet ako sam ne zakoračiš u njega. Razmišljam o tome kako mi je krasno I spontano zbog nagovora probam baklavu rađenu od stotinjak tankih listova. Mislim si može ih biti I milijun, ali još mi nije fina-promijenim tok misli gledajući ostatak ekipe kako uživaju u baklavama, sarmama(ali ne onim nasim sarmama) itd.
Otisla sam spavati sa osmijehom od uha do uha-sutra napokon idemo u grad!
Zvjezdani datm:26012015
Kao sto vidite jučer nisam napisala izvješće. Naime dogodio se pad sustava. Mog sustava. Umor me savladao I nisam imala snage voditi svoje dnevne bilješke. Jučer smo dakle otišli prvo u grad.
Bili smo podjeljeni u grupe I zadatak nam je bio intervjuirati građane Sivasa na temu njihovih životnih navika. Jedan gospodin kojeg smo intervjuirali je bio vlasnik dućana sa suvenirima. Osim intervjua odmah smo dobili čaj(nije bilo ni podne, a to mi je valjda već bio desti) I naravno nikako ga nismo mogli odbiti jer je to čin pristojnosti. Naime ako uđete u dućan Ili ako vam je dosadno..čekate nekog…uvijek ćete biti ponuđeni čajem I ugodnim razgovorom. Moram li reći da sam bila oduševljena!
Ostatak dana Hrvatistanski tim je bio zauzet interkulturnom večerom. Pripremili smo se savršeno. Prospekti, licitarska srca, prezentacija, glazba…sve je bilo savršeno. Zapravo…gotovo sve. Ja sam bila zadužena za fritule-koje su bile sve samo ne fritule. To su bile ubojice fritule. Velika gustoca na tako malu masu mogla je ubit nekoga, ali oni su bili odusevljeni. Naravno jer nikad nisu probali pravu fritulu. I tako je I to proslo dobro. Pjevali su klape, plesali šokačko kolo, imali su predivne hostese u majicama sa crveno –bijelim kvadraticima. Misija je bila uspješno obavljena na zadovoljstvo prisutnih kao I kapetana.
Ljudi su se polako razbježali a ja sam malo popričala sa Merve. Ona je jedna od Turkinja I uz to trenerica na ovom projektu. Priče kako je doživila neka neugodna iskustva radi nošenja marame zaista su me rastužile. Vjerujući u utopiju mislila sam si kako ja živim najbliže tome, ali predrasude su svuda oko nas. Tako je I Merve u jednoj od najrazvijenijh europskih zemalja doživila da ju prozovu teroristom radi njenog pokriva na glavi. I tako sam zamišljeno utonula u san.
Iduće jutro smo započeli sa prezentacijama o uzrocima pretilosti, a nastavili veoma aktivno. Otišli smo u sportski studenski centar. Pričali smo o sportovimai igrali ih. Prvo je bilo skakanje na trampolinu. Mislila sam si nema te sile u svemiru da na to odem…ali kada sam ugledala Kadira(Turčin od 130 kila) kako skače rekoh, pa ako brat Kadir može-mogu I ja! Pala sam na glavu u planinu spužvi, a onda sam igrala Boču. Kao njihova igra, ali je zapravo naša-mi ju zovemo BOČANJE.
Došla je televizija pa su kapetan Theo I Iva dali intervju za Tursku tv. Ostatak vremena sam malo drijemala po strunjačama I stolicama što se baš I neće pokazati dobrom idejom. Naime Olcay je to sve zabilježio kamerom I sutradan pokazao na jutarnjem prisjećanju prošlog dana.
Navečer smo odlučili izaći van, iako je to bio pothvat u mjestu poput Sivasa. Crna zatamnjena stakla bez ikakvog natpisa u sumnjivoj ulici su bila vrata od puba. Pjevali smo pjesme I podružili se uz pokoje pivce. Pub je bio naš-doslovno. Ipak je ovo za turke “zabranjen sat”, tako da smo mogli od simpatičnog gazde puba očekivati vip tretman. I dobili smo ga.
Zvjezdani datum:27012015
Zavladao je virus. Svima je nekako muka I ja mislim da je to sve od iscrpljenosti I od hrane na koju nismo navikli. Ipak odlazak u grad nam može samo pomoći.
Današnja misija je bila posjetiti gradonačelnika Sivasa I gospodina koji je zadužen za zdravstvo grada. Zaista smo ugodno ugošćeni. Svaki kapetan je predstavio svoju posadu, tako je I naš Theo rekao “ovdje sam ja i moje žene”. Žene su se osmjehnule kao i ostatak sobe. Gradonačelnik je veoma angažiran gospodin I drago mi je što se bavi bitnim stvarima poput potpore obiteljima oboljelih od raka. ZGrad ulaže dosta sredstava u projekte koji bi poboljšali zdravstvo, te su veoma sretni što su domaćini jednog ovakvog projekta. Na odlasku nam je uručio divne darove za uspomenu.
Nakon dana ispunjenog govorima gradskih dužnostnika vratili smo se u naš objekt. Morali smo osmisliti u grupama svoju stranku kojoj bi bio jedan od glavnih projekata smanjenje broja pretilih ljudi u državi. U mojoj grupi smo Juliana i ja bile najglasnije te smo se izborile da naša ideja bude ona koja ce nas predstavljat.
Jednu stvar tu morate znat, budite glasni I gurajte se-jer inače ce netko drugi za vas progurati ideju koja mozda i nije najbistrija. Kao npr.naša.
Zvjezdani datum:30052015
Danas sam se probudila I znala sam da se bliži kraj. Jutarnji zadatak nas je pretvorio u političare kad smo trebali predstavljati svoju stranku. Moja je bila T.R.I.C. I promovirali smo se kroz pjesmu Britney Spears. Kako se nismo odmakli od kazališta, ozbiljne političke stranke su nas pomele svojim Obama lookom, stavom I profesionalnošću.
Ostajemo na kazališnim daskama I ništa od selidbe u bijelu kuću.
Kako se lagano spremao naš oproštaj imali smo zadnju avanturu! Misija odlaska u planine. Naime, Sivas odnedavno ima skijalište I novu žičaru.
Pa su nas tako velikodušno odveli da isprobamo to novo čudo iako vrijeme baš I nije bilo najbolje. Nakon sat I pol vožnje do planine krenuli smo na žičaru. Dok su mi noge visile iz mini kapsule, a vjetar šibao-moj pogled je sa strahom bio uprt u maglu koja je bila ravno ispred mog nosa. Zona sumraka je trajala, a ja sam se molila Bogu, Alahu I Q u da me ostavi na životu jer toliko toga još želim vidjeti. Ostala sam živa I po silasku sam samo htjela da siđem sa planine. Ali ne! Bus je zapeo u snjegu I tako smo čekali I čekali dok ga naši snažni muškarci nisu iskopali.
Dobili smo diplomu, pozdravili se I u večernjim satima napustili Sivas. U zadnji tren stigavši na bus uputili smo se na dug put ka Istanbulu.
Izvješće Zvjezdanoj floti Oceana znanja:
Po svojoj volji smo ostali cijeli dan u Istanbulu. Uživali u različitostima, obišli kulturne spomenike I one manje kulturne. Idući dan smo to isto napravili sa Beogradom.
Sivas je na mene ostavio predivan dojam, čak I bolji od Istanbula. Dok se oni trude biti europskiji jedino što je nastalo je kaos. A Sivas je onako skoro poput Osijeka(sve je nekako domaće). Ipak trebalo bi uzeti i u obzir moju iscrpljenost te to što nisam imala živaca, a ni vremena upoznavat ljude koji žive u Istanbulu.
Upoznajući divne ljude upoznala sam i sebe jer sam bila stavljena u sasvim drugačije okruženje I ne znajući šta me očekuje-dobila sam nešto predivno.
Zahvaljujem svojoj posadi s kojim sam sam provela sve te super trenutke kao I Oceanu Znanja koji nas je odveo gdje još nitko nije bio.
Živite mi dugo i berićetno (do neke druge pustolovine)! Mašala
Teddea