15. 03.-22.03.2015., Italija
Kroz polje karfijola, preko mirišljavih Španjolaca do predivnih iskustava
U rane noćne sate, nakon subotnjeg izlaska, dvije usamljene filozofkinje su se upoznale na autobusnom kolodvoru. Jedna mala štreberica, a druga surova Slavonka s tri kile kulena u svakom džepu. Ko nam šta može! Krenusmo polako starom cestom do Rijeke i već na pola puta, prijateljice. Stižemo do Rijeke, a lidera nema – ona se vozi, njoj se ne žuri. Lako mi čekamo sat i po na hladnoći u 4h ujutro na Žabici. Stiže liderica, a i naša dva odvažna momka. Kad smo stigli do aerodroma u Veneciji, nakon 3 sata, 75 presjedanja s vlakova, buseva, romobila, parobroda, mopeda, karijola i čega sve ne, nas pet se zbližilo kao da se znamo oduvijek.
Kada smo stigli u Lameziju, na jugu Italije, već smo bili polako umorni i gladni, ali čim smo ugledali našeg ludog vozača kombija znali smo da će nam biti super ovdje. Nakon 15-minutne vožnje s dobrom muzikom bili smo puni energije i spremni na upoznavanje s ekipom, Talijanima i Španjolcima. Sjednemo za večeru i čekaju nas vegeterijanske lazanje i posvuda se čuje cvrkut španjolskog jezika. Hmm, možda smo fulali državu? Ko’ će znati kad su oko nas samo palme, pješčane beskrajne plaže i španjolske pjesme. Na prvoj večeri smo se upoznali sa svima, ali smo se navečer družili samo mi Hrvati. Tek sljedećeg jutra i nakon super energizera te kad smo nekako svima naučili imena, svi smo se zajedno družili i zbližavali do kasno navečer nakon sjajno provedenog dana.
Tokom dana smo imali puno radionica, zabavnih edukativnih igara i prezentacija. Talijani su nas najviše oduševili svojim baratanjem engleskim, jer znamo svi kako Talijani inače pričaju jezike. Svaki dan za doručak smo imali kamenje koje je teksturom ličilo na kroasane i kave koliko ti srce poželi, … ako je to manje od tri. Za ručak svaki dan smo uživali u karfijolu s krušnim mrvicama zapečenom u parmezanu. Svaki dan. Svaki. Dan. Tamo se našla pokoja tikvica, patliđan, mrkvica, a nasretniji smo bili kad nam je zapuhnuo miris mesa tako tanko rezanog da je bilo gotovo prozirno. Ali je bilo meso! Mi Hrvati smo poznati po tome što smo hard-core mesojedi. Na svim internacionalnim večerima smo imali salamice, i sirića, i vinčeka i orahovca te su nas Španjolci učili plesati.
Nekima je ovo bio prvi projekt, a neki su već veterani. Ali svi smo se složili da nam je ovo bilo predivno iskustvo, da smo mnogo toga naučili i iskusili, susreli se s novim idejama i načinima razmišljanja, a sve to uz divne ljude u dobroj atmosferi. Na rastanku zadnji dan, svi smo bili žalosni. Upoznali smo se i povezali s tako kvalitetnim druželjubivim ljudima koji su nam uistinu oplemenili ovo iskustvo. I kako smo se grlili sa svima, po stoti put smo se zapitali ‘Ma kako ti Španjolci uvijek tako lijepo mirišu?’ i gledali ih kako odlaze prema onom našem ludom vozaču i vuku za sobom svaki po dva kofera, dok mi, kao pravi siročići imamo samo ručnu prtljagu s robom u kojoj smo teglili kulen i kobasice.
Iako se 93% vremena govorilo na španjolskom i Španjolci su non-stop zavodili, … ekhm, plesali, najbolji kao i uvijek su bili Hrvati. S našom nevjerojatnom sposobnošću da pričamo sve jezike svijeta u kojoj god situaciji, druželjubivošću te želudcem koji uvijek spremno čeka koji komad pancete ili guc štabelog vina, mi smo se savršeno uklopili s novim ljudima, tj. pokazali svima kako smo mi pametan, zabavan i marljiv narod te smo ih sve oduševili.