„Great things are done by a series of small things brought together.“ – Vincent Van Gogh
U ožujku 2024. godine predstavljen je naš Projekt Solidarnosti „The Story of H.E.R. (Heritage and Equality in Representation)“, kreiran kroz pitanje predstavljanja žena u javnosti i razumijevanju u kojoj mjeri žene svih dobnih skupina proživljavaju umanjivanje te na koje se načine njihova uloga u zajednici prikazuje na ograničene načine.
Kao središnja aktivnost projekta provedena je desetodnevna umjetnička rezidencija u mjestu Novaki, od 09. do 19. kolovoza 2024., u općini Dubrava, potentnoj i prirodnoj oazi mira koja je petero umjetnica pružila kreativni prostor unutar kojeg su uronile u svoj umjetnički proces inspiriran pričama o važnim ženama naše svakodnevnice.
Kroz period od 6 mjeseci, članice projektnog tima (Agata Divković, Bruna Marinović, Mariana Klepić, Milica Đukić i Lorena Mijatović) prikupile su mnoštvo priča ljudi svih dobi i pozadina koji su se otvorili podijeliti vlastita iskustva i trenutke sa ženama koje su na neki način utjecale na njih i njihov životni put.
Umjetnice koje su sudjelovale na umjetničkoj rezidenciji su Charlotte Fuentes, Ira Andrea Potnar, Sara Husnjak, Tina Bertović i Lucija Švaljek s kojima smo razgovarale, a koje ovim putem predstavljamo i dijelimo njihove procese i uvide nastale tijekom rezidencije u Novakima.
TINA AMBROŽIĆ
View this post on Instagram
„Žena u nesvijesti, predaje se u borbi sa svakodnevnim izazovima. Nema više snage da bi držala korak sa svim nedaćama koje su se svalile na njezina leđa. Posustaje i nestaje u nekoj drugoj/drugačijoj svijesti. U padu, hvata je i dočekuje suosjećanje druge žene, nepoznate prolaznice koja ju prima za ruku u znak podrške. Uz osmijeh i milost, njezin i najteži teren nestaje“
Tina Ambrožič (1987) rođena je Riječanka. U djetinjstvu, jedna od najdražih igara bila joj je »stvaralačka luđedarija« i druženje u prirodi uz Kupu. Po diplomi je konzervator-restaurator umjetnina (ALU Zagreb), a za svoj gušt najradije slika u tehnici ulje na platnu. Inspiriraju je ljudi, voli timski rad i igru. Balansira između majčinstva jednog trogodišnjaka i Funambula – hodanja po žici.
Za Tinu, najveća je motivacija dolaska na rezidenciju bila namjera buđenja djeteta umjetnika u sebi, i mogućnost stvaranja u prirodi u društvu drugih sudionika. „U kreativnom procesu prepustila sam se slikanju slike akrilom na platnu, inspirirana jednom od priča žena koju smo dobili u sklopu umjetničkog procesa“, navodi Tina. Izrazila je kako je već prvi dan zajedničkog samostalnog stvaranja osjetila protočnu energiju između »Žena umjetnica«; „Naime, nas se nekoliko okupilo u »sivoj sobi« kuće u Novakima. S obzirom da mi je slikanje iz promatranja oduvijek bilo zanimljivo za istraživanje, zamolila sam Žene umjetnice bi li ih mogla slikati dok se one bave svojim kreativnim procesima“, podijelila je o svojoj inspiraciji.
„Ova rezidencija mi je pružila približavanje mene k umjetnosti kao i ponovno vraćanje vjere da su dobronamjerni i predivni ljudi ipak tu negdje, oko mene i uz mene“, podijelila je Tina.
SARA HUSNJAK
View this post on Instagram
„U vrtu tišine ruke stvaraju dom, zemlja diše pod prstima zajednice, svaka nit tkanja veže prošlost sa sadašnjim snom“
Sara Husnjak dolazi iz Zagreba i studentica je Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se plesom, često posjećuje muzeje i galerije te istražuje različite kulture u potrazi za inspiracijom. Smatra kako je kontinuirano učenje ključ uspjeha i uvijek tražim nove izazove koji ju motiviraju i drže angažiranom.
Sara je prijavila svoj rad na umjetničku rezidenciju kako bi proširila svoje kreativne horizonte i istražila nove načine izražavanja kroz zajednički rad s drugim umjetnicima. „Vidjela sam rezidenciju kao priliku za istraživanje tema koje me zanimaju, kao što su zajednica, povratak prirodi i stare tradicije, i kako ih mogu prevesti u suvremeni vizualni jezik“, podijelila je.
Tijekom rezidencije u Novakima, najviše su ju inspirirale priče o ženama koje je čitala, a koje su dio zbirke priča oblikovane u okviru projekta. Sara dijeli kako su joj sve dubljim istraživanjem priča, slike i ideje spontano dolazile, a svaka slika koju je stvorila nosila je metaforičku poruku koju je iščitala iz njihovih iskustava.
Okruženje, rad i kreativna energija drugih umjetnica, pružili su Sari neizmjernu inspiraciju i poticaj; „Razgovori i zajedničko vrijeme s njima obogatili su me novim perspektivama i dali osjećaj zajedništva. Da mogu, ovako bih stvarala i živjela cijeli život“.
Ova rezidencija pružila je Sari priliku produbljenja vlastitog kreativnog rada te istraživanja nove dimenzije svoje umjetničke prakse.
„Rezidencija me potaknula da se osobno propitam o vlastitom identitetu i o ženama koje su oblikovale moj život“, istaknula je Sara te dodala kako iz ovog iskustva nosi snažniji osjećaj samopouzdanja u vlastiti rad te sposobnost artikulacije i vizualizacije kompleksnih, duboko osobnih koncepata.
CHARLOTTE FUENTES
View this post on Instagram
„Eat my words, digest my worlds.
I hope they will make you curious“
Charlotte Fuentes odrasla je na jugu Francuske prije nego što se krenula seliti s mjesta na mjesto radi studiranja. Nikada se nije osjećala kao da pripada jednom mjestu, ali je oduvijek osjećala povezanost s ljudima koji žive u mjestima na kojima je obitavala. Završila je diplomski studij u Francuskoj 2016. godine s Nacionalnom višom diplomom iz vizualne ekspresije. Živi i radi u Hrvatskoj već nekoliko godina i planira ostati, očajnički pokušavajući pronaći mali kutak u kojem može kreirati vlastiti dom, na selu.
Njezina umjetnička praksa temelji se na svakodnevnom performansu koji briše sve granice između Života i Umjetnosti. Dok pomiče granice, stavlja svoje likove u akciju. Vodi gledatelje na putovanje, stvarajući komične situacije i pričajući priče, kako bi ih na kraju mogla objediniti u jednu.
Tražeći odmak od svakodnevnog života, Charlotte je ovu rezidenciju vidjela kao priliku za osobno promišljanje i razvijanje ideje koja je pustila korijenje u njezinoj glavi te priliku za dijeljenje i povezivanje s ljudima koji joj još nisu poznati.
Čitajući opis projekta „The Story of H.E.R.“, privukla ju je tema temeljena na pričama ‘običnih’ žena; „Pisanje riječi “običnih” u navodnicima upravo pokazuje da ne želim da se taj pojam čita kao nešto negativno, već kao koncept koji je više od same riječi: jer postoji izvanredno u običnom“, podijelila je.
„Stigla sam u Novake ne znajući što ću stvoriti. Rečeno nam je da će nam biti podijeljene priče prikupljene unaprijed i da ćemo iz njih stvarati. Svidjela mi se ideja neznanja i iznenađenja pa sam stvarno uživala u procesu“, rekla nam je Charlotte o svojim prvim dojmovima.
Njezina želja bila je dati oblik svojim riječima kako bi fizički podijelila svoja sjećanja s ljudima tijekom izvedbe. Kako kaže, sjećanja su nešto što je teško podijeliti s nekim tko nije bio dio njih. Imajući to na umu, Charlotte je pokušavala pronaći način na koji bi ljudi mogli upiti njezina sjećanja, a kanal koji joj je u tome poslužio bila je hrana.
Priča njezine izvedbe proizašla je iz svih situacija/radionica/šetnji/životnih trenutaka/razgovora koje je doživjela u Novakima s prisutnim ljudima. Kako kaže, bilo je to poput niza trenutaka koji stvaraju mrežu. Tako je nastao njezin projekt projekt ‘Eat my words, digest my worlds’ koji želi nastaviti razvijati u narednim mjesecima.
„”Ova rezidencija pružila je osjećaj ljudskosti, koji mi je nedostajao već neko vrijeme i ispunila moje srce“, podijelila je Charlotte, „Tim Oceana Znanja jako je dobar u stvaranju osjećaja zajedništva, a ako su uspjeli uspješno stvoriti grupnu atmosferu, to je zato što su nevjerojatno talentirani u tome da nas najprije natjeraju na introspektivni rad“.
Rezidencija je za Charlotte bila sigurno i mirno utočište za razmišljanje i stvaranje, a senzacija koju joj je pružila bila je odsječenost od vanjskog svijeta. „To je najbolji osjećaj u ovom svijetu. Barem u mom“, zaključila je.
LUCIJA ŠVALJEK
View this post on Instagram
„Čitamo se,
čitam obrasle ruže prstima.
Krumpirove zlatice nastanile su se u mojim prsima,
u majčinim krpama za stolove izlegle su se ličinke.
Ne padam više na smicalice u kući,
koja se topi kao voštana figura.
Doziva me bunar da mu ispričam,
priče o drvima koje smo slagali,
priče o borovima koje smo sasjekli.
Zapalili smo u kaminu
zadnju slamku spasa.
Životinje se gube pokraj našeg voćnjaka,
vraćamo ih dalje od vidokruga zabrinutosti.
U sjećanju ostaju blijede čarape,
na iznutrice stavljamo božićne mašne.
Grubost nikad nije spavala,
i ruke su bile umorne za nježnost.
Privrženost se taložila na dnu kante,
u nemirnoj vodi koju smo pili,
u nemirnoj vodi gdje ste htjeli utopiti
ono malo zaboravljene nježnosti“
Lucija Švaljek (1995) rođena je u Zaboku u Hrvatskoj. Od djetinjstva voli pisanje, a njezine prve priče objavljene su u online izdanju časopisa Pozica. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost u Zadru. Najviše uživa u pisanju priča za djecu, dok je njezina poezija objavljena u časopisu Republika. Godine 2022. otvara Noć knjige u Zadru. Njezini autorski radovi mogu se pronaći na portalima kao što su Kritična masa, Booksa i ZgKult. Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. za najbolji neobjavljeni roman, koju joj dodjeljuje Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade – Klub prvih pisaca. Njezin roman Uspavanka za Elizu uskoro će biti tiskan, na što je jako ponosna.
Naslov rezidencije potaknuo je Luciju na prijavu jer vjeruje kako priče svakodnevnih žena imaju značajan utjecaj. Smatra kako su male priče često zapravo velike te kako se inspiracije i poruke nalaze svuda oko nas. “I sama se ponekad borim s osjećajem da nisam dovoljno vrijedna i da društvo vrednuje samo velika i vidljiva postignuća, no učim da vrijedi ono što dolazi iznutra, a svakodnevne priče često nose najdublje poruke“, podijelila je Lucija.
Tijekom rezidencije, Luciju su inspirirale priče žena iz osobnog života te je odlučila pisati poeziju. Prisjetila se tete Micike, žene iz svog sela. „Teta Micika uvijek bi nam davala najcrvenije jabuke iz svog voćnjaka, a za maškare nam je velikodušno darovala sto kuna, što mi je tada bilo nevjerojatno“, rekla je i dodala; „pisanje o tim malim trenucima probudilo je u meni osjećaj zahvalnosti i nostalgije. Sve žene kojih sam se prisjetila postale su dio mojih stihova, a kroz taj proces ponovno sam ih doživjela na novi način“.
Ova rezidencija omogućila je Luciji dublje povezivanje sa sobom i obnavljanje vjere u vlastitu intuiciju, koja ju usmjerava na pravi put. „Pisala sam poeziju, stekla novu prijateljicu i doživjela jedinstvene trenutke, poput onog kada me prve noći pokraj šatora probudila lisica“ istaknula je Lucija te iskustvo rezidencije navela kao otvoren prostor koji joj je dopustio slobodno i otvoreno izražavanje, za čim je osjećala potrebu.
IRA ANDREA POTNAR
View this post on Instagram
„Susretljivost“
Ira Andrea Potnar (2001) rođena je godine u Koprivnici. Osnovnu školu je pohađala u Ludbregu, a svoje obrazovanje nastavila u Gimnaziji Fran Galović u Koprivnici. Po završetku srednje škole upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, preddiplomski smjer Grafički dizajn i vizualne komunikacije kojeg je uspješno završila, a nastavlja s diplomskim studijem na kojem trenutno završava prvu godinu, smjer Vizualne komunikacije i grafički dizajn. Vizualno rješenje koje je Ira Andrea u sklopu fakultetskog kolegija Vizualne komunikacije i print dizajn predala na odabir za STIFF 2024. je nedavno proglašeno kao pobjedničko rješenje te je kao takvo u procesu obrade za službeno predstavljanje.
Kao žena koja je uvelike zainteresirana za feminizam i pitanja vezana uz poboljšanja života žena u društvu i drugih manjima na Balkanu te edukaciju o sigurnim prostorima, Ira Andrea se prijavila na rezidenciju projekta s očekivanjem stvaranja radova na temelju predstavljenih priča te upoznavanjem i povezivanjem s novim ljudima, sličnih interesa.
Isprva pristupa obradi priča na način na koji se obično radi ilustracija; „ilustracija je ustvari „crtež“ koji na dizajnerski način pristupa poslu, to jest, pokušava riješiti/prikazati nešto“, navodi Ira Andrea i dodaje kako je kroz taj pristup krenula izvlačila osnovne motive.
„Da sam pristupila pričama s otprije željenim motivima, onime što bih ja osobno htjela prikazati, ne znam koliko bi bilo vjerodostojno prema pričama, koliko bi to bilo povezano s radom rezidencije“, podijelila je.
Ira Andrea se nije namjeravala ograničavati prilikom uključivanja ili isključivanja važnijih motiva, no na kraju dana ipak je odabrala neke priče umjesto drugih, ne znajući točno zašto, potencijalno jer su joj upravo one u trenutku bile pristupačnije ili bliže.
„Ovo mi je prva umjetnička rezidencija, pa je kao i takva bila dobar uvod potencijalu koji se nalazi u takvim prostorima“, rekla je i zaključila kako joj je rezidencija bila zanimljivo iskustvo.
Petero umjetnica koje smo ovim tekstom predstavile te koje su podijelile dijelove svog kreativnog procesa svoje su radove izložile prilikom završetka umjetničke rezidencije u Novakima, (datum?), a u idućem ćemo tekstu predstaviti preostalih pet umjetnica koje su svojim radovima ostavile kreativni trag u okviru projekta „The Story of H.E.R.“
Tekst je napisala: Lorena Mijatović
Ovaj Projekt solidarnosti je financirala Agencija za mobilnost i programe EU kroz program Europske snage solidarnosti Europske Komisije.